Posljednji pozdrav kolegi Darku Rukavini
Umro je naš dragi kolega i prijatelj, muzejski savjetnik, mr. sc. Darko Rukavina. Ta vijest sve nas je zatekla, iznenadila, rastužila…
Darka Rukavinu, vjerujem, nije potrebno posebno predstavljati. Geolog i paleontolog po obrazovanju, diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje je stekao i zvanje magistra znanosti.
Muzealac u najcjelovitijem značenju te riječi, većinu je svoga radnog vijeka proveo u Hrvatskome prirodoslovnom muzeju, u njegovu Geološko-paleontološkom odjelu.
Počeo je raditi u Muzeju početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je „izbrusio“ struku u Akademijinoj Geološko-paleontološkoj zbirci i laboratoriju za krš, današnjem Zavodu za paleontologiju i geologiju kvartara, provodeći i po nekoliko mjeseci na terenu s akademikom Mirkom Malezom i drugim kolegama, u istraživanju kvartarnih taložina u brojnim hrvatskim špiljama.
U gotovo trideset godina svog radnog vijeka u HPM-u Darko Rukavina ostavio je doista neizbrisiv trag. I nije to samo fraza.
Predanost muzejskom poslu ogledala se u svim aspektima njegova rada. S jednakom je privrženošću, stručno i savjesno, pristupao radu na zbirkama, kao i njihovoj prezentaciji kroz brojne nadahnute izložbe koje će se još dugo spominjati u muzejskim krugovima, a zasigurno i živjeti u sjećanju muzejske publike.
Osteološka zbirka sisavaca i gmazova, čiji je bio voditelj, pod njegovim je stručnim vodstvom bila pažljivo i brižno čuvana, vođena iznimnim poznavanjem predmetne građe i, dakako, jednom posve posebnom ljubavlju prema pleistocenskim životinjama.
Darko je posjedovao i onu osobitu, istančanu vrstu kreativnosti koja je posebice dolazila do izražaja u njegovim izložbama. Prisjetimo se, bile su to: Doba dinosaura, 1995., Ledeno doba, 1996., Nemirna Zemlja, 2004., Morski psi: Megalodon, 2007.
Te su izložbe, dakako, bile stručno i znanstveno utemeljene, ali i redovito donosile nešto novo, atraktivno, dopadljivo, bila to neka, za tu svrhu pomno izrađena rekonstrukcija ili pak posve neobična instalacija koja je privlačila posjetitelje.
Nije stoga nimalo čudno što je, primjerice, za izložbu Morski psi: Megalodon, red za ulaz na izložbu znao biti i do pola Mesničke ulice!
Katalozi, pak, njegovih izložaba, ne samo da su obilovali informacijama i plijenili zanimljivostima, oni su bili i vizualno dopadljivi, a kako i ne bi bili kad je Darko većinu ilustracija za kataloge izrađivao sam, provodeći i veliki dio slobodnog vremena nastojeći crtežima prikazati neku ledenodobnu životinju u svom karakterističnom okruženju.
Sjajan je ilustrator bio naš Darko…
Svoj rad na izložbi i katalogu dovršavao je uvijek na vrijeme, zapravo i puno prije vremena. Za razliku od nas, običnih kustosa, koji smo još pola sata prije otvorenja izložbe rješavali strujne probleme, premještali vitrine, trčali po kataloge ili lijepili legende u zadnji čas, Darkove su izložbe uvijek bile gotove i besprijekorno postavljene, a katalozi otisnuti i uredno posloženi, barem tjedan dana prije otvorenja.
Nikad nije bilo strke, nikad nervoze, nikad konfuzije, nikad panike…
Pored brojnih radova, stručnih i znanstvenih članaka koje je objavljivao u raznim časopisima, spomenut ću još dvije muzejske publikacije koje valja istaknuti, a to su Katalog fosilnih beskralježnjaka pohranjenih u Hrvatskome prirodoslovnom muzeju, u tri dijela, koji su tiskani 2003., 2004. i 2006. godine te vrlo koristan Priručnik za prepariranje i zaštitu fosila za muzeje, koji je, zajedno s Hrvojem Malinarom, objavio 2006. godine.
Koliko je Darko volio Muzej svjedoči i činjenica da je zadnjih mjeseci svog života, kada je očito bio pritisnut zdravstvenim problemima, u dugim telefonskim razgovorima tu temu potpuno zaobilazio svodeći gotovo cijeli razgovor na propitkivanje o aktualnim događanjima u Muzeju.
Obitelji izražavamo najdublju sućut, Darko će nam svima u Muzeju beskrajno nedostajati. Nedostajat će nam njegov miran i mudar stav prema događanjima, nedostajat će nam mnogi njegovi nenametljivi, ali nezamjenjivi komentari…
Katarina Krizmanić